Predstava mladih autorica  dramaturginje Jelene Kovačić i  redateljice Anice Tomić posvećena je  Luki Ritzu (mladome maturantu koji je ubijen u Zagrebu), njegovim roditeljima, prijateljima i svim žrtvama maloljetničkog nasilja.

Radnja predstave obuhvaća vrijeme uoči    pogreba  ubijenog  sedamnaestogodišnjaka. Taj se dan čini još stvarnijim jer jedina osoba koja izgovara svoje  ime i prezime i nije izmišljen lik u predstavi Lukina je najbolja prijateljica –Lara Janić. Osim nje pojavljuje se još četrnaest likova koji nemaju imena i prezimena, ali njihovi su  nazivi, kako kažu autorice,  predznaci njihovih karaktera koje potvrđuju svojim odnosom prema onome što se u ulici, koja možda postoji, dogodilo.

Posebnu ulogu imaju najbolji prijatelji ubijenog, mladi punkerski par. Mladić, najbolji prijatelj žrtve, zvan Mladi revolucionar, svojom irokezom, poderanim trapericama, narukvicama i remenjem sa zakovicama jasno  odaje svoj oštar i buntovnički stav prema životu kao i njegova djevojka – Djevojka koja želi otići - koja svako malo kritizira svoju majku policajku misleći da policija nije učinila dovoljno da spriječi nasilje.  

Roditelji ubijenoga sina jedinca jednostavnijim kostimima i držanjem izražavaju svoju skromnost i stanje nakon sinove smrti. Podočnjaci označuju sve neprospavane noći zbog očaja i kod obitelji mladića u plavoj majici, tj. jednog od ubojica žrtve. Mladić u plavoj majici neprestanim hodanjem i vrpoljenjem  te slušalicama na ušima odaje svoju nervozu i strah. U predstavi se pojavljuje i bračni par, novinar koji će jednog dana napisati što se zapravo dogodilo i njegova trudna žena. Naime, oni su autom prolazili pokraj igrališta kada je mladić napadnut, ali bojeći se za svoj život i za život nerođenog djeteta nisu učinili ništa da pomognu mladiću niti su koga obavijestili o tome.  Od likova pojavljuje se još i psiholog koji promatra stanje na ulici i pokušava razgovorom i anketiranjem mladih pronaći odgovor na pitanje zašto se događa nasilje.

Sve se to odvijalo na jednostavnoj, ali funkcionalnoj  sceni. Pozornica je bila podijeljena na nekoliko cjelina koje su predstavljale stanove likova iz predstave, ali bez zidova. Scenom su prevladavale tamne boje.

Međutim, najvažnija je poruka koju nam šalje ova predstava, a to je da svatko ima pravo na život i uživati u radostima života. Predstava nas je zaista potakla na razmišljanje o životu i o našem odnosu prema njemu. Postavljamo si pitanja: Kako su se osjećale žrtve nasilja? Kako im nasilnici mogu samo tako zadavati bol i ubijati ih? Kako netko može napasti drugoga samo iz dosade, kao što je bilo u  Lukinom slučaju? Zbog čega  sve to? Zbog drugačije odjeće, glazbe, cipela?

U publici je sigurno  bilo i žrtava nasilja i nasilnika i nadam se da je svatko od njih suosjećao sa žrtvama i osjetio potrebu da stane na stranu pravde.  Nakon predstave održana je radionica, odnosno  razgovor  s dramskim pedagoginjama u kojem smo iznosili svoje mišljenje o onome što smo vidjeli i pažljivo slušali mišljenja drugih. Naša su se razmišljanja svela na zajedničku poruku: Stop nasilju!

Antonija Kovačić, 8. razred
Mira Rukavina, prof.